Krajem Plagije: Otkrivenja o Yersiniji pestis i njenom Utjecaju na Rani Srednji Vijek
Yersinia pestis je bakterija koja je odgovorna za prvu pandemiju kuge, poznatu kao Justinijanska kuga, koja je trajala od 541. do 750. godine nove ere. Ova javnozdravstvena kriza u prvih pet godina odnijela je gotovo 100 milijuna života u Aziji, Africi i Europi. Nova međunarodna istraživačka ekipa, vođena Institutom Max Planck za znanost ljudske povijesti i objavljena u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, analizirala je ostatke 21 žrtve i rekonstruirala osam genoma kuge kako bi istražila evoluciju bakterije i njen utjecaj na Europu ranog srednjeg vijeka.
Širenje Justinijanske Kuge
Justinijanska kuga, nazvana po Justinijanu I, vladaru Istočnog Rimskog (ili Bizantskog) Carstva, počela je 541. godine. Nakon izbijanja u središnjoj Aziji, bolest se proširila na Egipat, a zatim do Istanbula (tadašnjeg Konstantinopola), glavnog grada Carstva, i ostatka kontinentalne Europe. Tijekom sljedećih 200 godina, niz ponovljenih izbijanja devastirao je Europu i mediteransko područje, uništivši do 25 posto populacije i doprinoseći raspadu Istočnog Rimskog Carstva.
Različiti Sojevi Yersinije Pestis
Iako su recentna istraživanja identificirala Y. pestis kao uzročnika, način širenja bolesti i odnos među raznim sojevima koji su se pojavili tijekom pandemije ostali su misterija. Rekonstruirajući gene osam sojeva iz 21 grobnice u Austriji, Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj i Španiji, znanstvenici su usporedili njihovu strukturu s ranije objavljenim drevnim i modernim sojevima bakterije. Rezultati pokazuju da je tijekom Justinijanske kuge postojalo mnogo više sojeva Y. pestis nego što se ranije vjerovalo, a mnogi od njih su genetski bili blisko povezani.
Genetski Dokazi iz Engleske
Osim toga, istraživači su po prvi put potvrdili prisutnost kuge u engleskom dijelu Anglo-Saksonske Engleske zahvaljujući genetskim dokazima. Naime, najmanje četiri od 149 pojedinaca pokopanih na groblju Edix Hill blizu Barringtona u Cambridgeshireu između 500. i 650. godine nove ere bile su pozitivne na Y. pestis, što ukazuje da su gotovo sigurno umrli od bolesti. Craig Cessford s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Cambridgeu istaknuo je da bi ovaj događaj mogao biti usporediv s kasnijom Crnom smrću.
Evolucija i Otpornost
Istraživači su također otkrili znakove konvergentne evolucije među različitim sojevima, pri čemu su oni koji su se pojavili kasnije u pandemiji pokazivali velike brisane dijelove u svom genetskom kodu, slično prilagodbama pronađenim u genomima kuge iz kasnijih faza druge pandemije. Maria Spyrou, suautorica istraživanja, napomenula je da su ti sojevi neovisno evoluirali i razvijali slične karakteristike, što može odražavati prilagodbu na različite ekološke niše u zapadnoj Euroaziji gdje se kuga širila tijekom obje pandemije.
Zaključak
Većina genoma pripada istoj liniji, što ukazuje na postojanost kuge u Europi ili mediteranskoj regiji tijekom ovog razdoblja, umjesto na više reintrodukcija. Iako istraživači nisu mogli identificirati podrijetlo kuge prije izbijanja 541. godine u Egiptu, smatraju da je vjerovatno nastala u središnjoj Aziji nekoliko stoljeća ranije. Ova otkrića preoblikuju naše razumijevanje ranog anglosaksonskog razdoblja i pružaju uvid u utjecaj kuge na društveno i političko uređenje tog vremena.
