Infantilna Amnezija: Novo Istraživanje O Dječjim Sjećanjima
Što se događa u malim glavicama beba dok prolaze kroz nevjerojatne izazove života u ranoj dobi? Od čudnog oblika zbog stiskanja kroz uske cijevi do slučajnog izbijanja zubića, uz to što se često suočavaju s potrebama za toaletom, gotovo je blagoslov što se ne sjećamo života kao novorođenčad. No, nova studija sugerira da taj dio sreće nije onakav kakvim smo ga zamišljali, i otkriva da bebe zapravo nisu tako zaboravne kako smo mislili.
Što je Infantilna Amnezija?
Fenomen poznat kao infantilna amnezija odnosi se na zaboravljanje života prije treće ili četvrte godine. Istraživanje ovog fenomena predstavlja pravi izazov zbog jedne jednostavne činjenice – bebe ne govore.
Novi Pristup Istraživanju
“Što karakterizira ove vrste sjećanja, koje nazivamo epizodnim sjećanjima, jest da ih možete opisati drugima,” izjavio je Nick Turk-Browne, profesor psihologije na Yaleu i vodeći autor studije. “Ali to nije moguće kada su u pitanju bebe koje još ne govore.” Zato je tim istraživača odlučio primijeniti drugačiji pristup: iskoristiti snage beba koje uključuju ležanje i gledanje.
- Tim je skenirao mozgove budnih beba koristeći funkcionalnu magnetsku rezonancu dok su obavljale zadatak vezan uz pamćenje.
- Zadatak se sastojao od gledanja slika i prepoznavanja ponovljenih.
“Kada bebe vide nešto samo jedanput prije, očekujemo da će gledati to više kada ga opet vide,” objasnio je Turk-Browne. “Ako beba više gleda već viđenu sliku nego novu, to se može interpretirati kao prepoznavanje.”
Iznenađujući Rezultati
Prevalentno vjerovanje sugeriralo je da bebe ne mogu formirati epizodna sjećanja jer njihov hipokampus, područje mozga odgovorno za to, još nije dovoljno razvijen. Međutim, novi podaci sugeriraju suprotno: što dulje beba gleda poznatu sliku, to je jača aktivnost u njihovom hipokampusu.
Osim toga, ova aktivnost se događa u području mozga koje je povezano s epizodnim sjećanjima kod odraslih, što implicira da kapacitet za kodiranje individualnih sjećanja postaje dostupan tijekom dojenačke dobi. Iako je utjecaj bio izraženiji kod beba starijih od jedne godine, bio je prisutan kod svih, sugerirajući da se epizodna sjećanja mogu formirati čak i prije nego što smo ranije pretpostavljali.
Što se događa s tim Sjećanjima?
Prirodno se postavlja pitanje: gdje odlaze ta sjećanja? Turk-Browne i njegov tim nemaju konačne odgovore, ali nude nekoliko mogućih objašnjenja:
- Možda se sjećanja stvaraju, ali se samo kratko pohranjuju.
- Istraživanja sugeriraju da su ta sjećanja još uvijek prisutna, ali na neki način zatvorena i nedostupna za naše odrasle mozgove.
“Infantilna amnezija predstavlja problem s povlačenjem,” pojasnio je Turk-Browne. “Radimo na praćenju trajnosti hipokampalnih sjećanja tijekom djetinjstva i počinjemo razmatrati mogućnost da ona možda opstaju u nekom obliku i u odrasloj dobi, unatoč tome što su nedostupna.”
Zaključak
Ova studija, objavljena u časopisu Science, otvara nove mogućnosti u razumijevanju dječjih sjećanja i kako se ona formiraju. Otkrića poput ovih mogu promijeniti naše percepcije o razvoju i ranom djetinjstvu, implicirajući da smo svi nositelji uspomena iz ranih godina života, čak i ako ih ne možemo jasno prizvati. U svijetu koji teži razumijevanju ljudske psihe, ovi rezultati predstavljaju važan korak naprijed.
