Kako je Biblija nastala: Razumijevanje procesa odabira svetog teksta
Biblija, sveta knjiga za kršćane širom svijeta, nije nastala u svom današnjem obliku. Umjesto toga, ona je zbirka različitih narativa, uputa, proročanstava i pjesama koje su napisali razni autori tijekom stotina godina. Ono što je posebno zanimljivo je da su tekstovi koji se danas nalaze u Bibliji odabrani iz mase drugih konkurentnih tekstova, a taj proces nije bio vođen božanskim posredovanjem, već ljudskim odlukama. Stoga, povijest Biblije je složena i ispunjena intrigama.
Povijesni kontekst: Vječna potraga za svetim tekstovima
Svima onima koji su čitali “Da Vincijev kod” Dana Browna, možda nije iznenađujuće da je prema njegovoj fikcionalnoj, ali povijesno dvojbenoj naraciji, Biblija službeno sastavljena na Vijeću u Niceji 325. godine. Ovo vijeće, pod vodstvom cara Konstantina I., imalo je zadatak definirati kršćansku doktrinu i vjerovanje. Međutim, iako se vijeće doista okupilo u kriznom trenutku unutar Crkve, nije raspravljao o biblijskom kanonu. Ova zabluda preživjela je popularnost knjige i postala moderna mitologija.
Kako je odlučeno koji će se tekstovi naći u Bibliji?
Na kraju, nijedna osoba ili grupa nije odlučila koji će tekstovi činiti Bibliju. Umjesto toga, Biblija kakvu poznajemo danas (naglašavamo da se sastav može razlikovati među različitim denominacijama) razvijala se i mijenjala kroz razna razdoblja. Važno je napomenuti da su i knjige, bile one svete ili ne, imale svoje povijesti.
- Pruža ključne informacije: Prije izuma tiskarskog stroja oko 1440. godine, svaka knjiga morala se izrađivati ručno, što je bio spor i mukotrpan proces.
- Korištene su svitke: Tekstovi Biblije bili su pohranjeni na individualnim rukopisnim svicima, a nijedan od originalnih primjeraka nije preživio do danas.
Kontinuitet rasprava i isključenja
Tijekom prvog do četvrtog stoljeća nove ere, različiti autoriteti i teolozi u Crkvi raspravljali su o tome koji bi tekstovi trebali biti uključeni u kanon. Ako se netko nije slagao s njima, često su ga označavali kao herezu. U ovom procesu, najsnažniji i najutjecajniji glasovi su dominirali, te su tijekom vremena oni koji su koristili određene knjige (ili svitke) pridavali im autoritet i autentičnost, čime su ti tekstovi uvršteni u kanon, dok su ostali odbijeni.
Većina ovog procesa završila je do kraja četvrtog stoljeća, no rasprave o tekstovima Biblije nastavile su se sve do 16. stoljeća, kada je Martin Luther objavio svoju njemačku Bibliju, prvu verziju kršćanskih svetih spisa na narodnom jeziku.
Odbijeni tekstovi: Što su bili i zašto su isključeni?
Postoje mnoge knjige koje su odbijene iz onoga što danas poznajemo kao Stari i Novi zavjet. Iako nisu sve preživjele, znamo da su postojale jer su bile uključene u razne popise koji su se kružili među prvim kršćanima. Neki od tih tekstova su:
- Didakhe (ili Učenje dvanaestorice apostola)
- Pastir Hermas
- Apokalipsa Petra
- Poslanica Barnabi
- Poslanica Klementa
Zaključak: Povijesna i duhovna važnost biblijskih tekstova
Važno je razumjeti da mnogi od ovih odbijenih tekstova nisu smatrani heretičkim zbog skrivene ili okultne prirode, već su jednostavno procijenjeni kao manje autoritativni ili nedostatni u duhovnom sadržaju. Ova kompleksna povijest Biblije otkriva bogatstvo i raznolikost kršćanskog naslijeđa te naglašava važnost razumijevanja kako su izabrani i oblikovani naši sveti tekstovi.
