Félicette: Prva Astronautkinja Mačka koja je Osvojila Svemir
U listopadu 1963. godine, Francuska je bila zaljubljena. U koga? U mladu istraživačicu i aviatrix, po imenu Félicette, koja je upravo ušla u povijest kao jedna od prvih astronautkinja izvan SAD-a i SSSR-a koja je otputovala u svemir i vratila se. Ova priča djeluje gotovo savršeno za filmsko platno: Félicette je živjela na ulicama dok je nije pronašla francuska svemirska agencija, koja ju je regrutirala; nadmašila je više od desetak konkurenata, a njezin identitet kao djevojke otkriven je tek po povratku. I najbolji dio? Sve to je učinila u smokingu. Zbog čega? Zato što je Félicette bila mačka.
Jedinstveni Odabir za Svemirski Program
Félicette nije bila prva životinja u svemiru – ali je bila prva mačka. Francuski Centar za obrazovanje i istraživanje aeronautičke medicine (CERMA) napravio je nesvakidašnji odabir. Dok su s jedne strane željeli izabrati kapitalističke majmune ili komunističke pse, mačke su nudile prednost. “Mačke su se tada široko koristile za neurofiziološke studije, posebno za proučavanje sna i pažnje,” objašnjava Michel Viso, bivši voditelj egzobiologije u Nacionalnom centru za svemirska istraživanja (CNES). “Civilni i vojni znanstvenici prirodno su odabrali životinju čije su fiziološke karakteristike bile vrlo dobro poznate za testiranje ponašanja tijekom svemirske letjelice.”
Mačke su također bile lako dostupne. CERMA je “regrutirala” 14 mačaka jednostavno hvatajući lutalice na ulicama Pariza. Svaka mačka dobila je identifikacijski broj kako bi znanstvenici održali kliničku distancu prema svojim ljubimcima. Ove mačke su bile smještene u uvjete slične svemiru, gdje su bile izložene velikim G-silama u centrifugi. Na kraju je odabrano samo šest mačaka, a pobjednica je bila mala, crno-bijela mačka označena kao C341.
Prvi Let U Svemir
Dana 18. listopada u 8:09 sati, raketa Veronique lansirana je u svemir iz Francuskog centra za testiranje raketa u Hammaguiru, alžirskom naselju u sjeverozapadnom kutu Sahare. Na brodu je bila prva astronautkinja mačka na svijetu. Iako su izgledale impresivno, rakete poput Veronique-u nisu bile sposobne staviti kapsule u orbitu. Unutar letjelice, mačka C341 bila je povezana s uređajima za praćenje; nosila je mikrofonske uređaje i elektrode koje su pratile njezino zdravstveno stanje tijekom leta.
Bila je to teška misija, ali cilj je bio razumjeti kako životinje funkcioniraju u mikrogravitaciji i steći općenite zaključke o fiziologiji. Nakon 42 sekunde raketnog pogona, mačka je napustila Zemlju, dostigavši visinu od gotovo 157 kilometara, što je 57 kilometara iznad prihvaćene “granice svemira”. Nakon povratka, njezina misija završila je i bila je heroina. Znanstvenici su s oduševljenjem obavijestili javnost, ali je CERMA ukazala na to da je “Félix” naziv koji nije bio prikladan. Ova dama bila je Félicette.
Pakleni Kraj i Nasljeđe
Nažalost, Félicette nije bila jedina životinja koja je izgubila život zbog znanstvenih istraživanja. Dva mjeseca nakon povratka, eutanazirana je kako bi znanstvenici mogli proučiti njezino tijelo. Iako su rezultati bili beskorisni, njezin doprinos znanosti bio je nezaboravan. Dok su svi osim jedne od njezinih kolegica euthanizirani, posljednja mačka postala je maskota agencije.
Danas, unatoč tamnom dijelu priče o životinjama u svemiru, postoji nada. Znanstvenici su postavili stroža pravila koja osiguravaju udobniji put u svemir za životinje. “U 60-im, znanstvenici su se prvenstveno brinuli o opasnostima za ljude, ali moderna istraživanja su fokusirana na dugotrajne učinke života u svemiru,” objašnjava astronom Jake Foster iz Kraljevske opservatorije Greenwich.
Félicette je možda zaboravljena, ali danas, u Međunarodnom svemirskom sveučilištu u Strasbourgu, postoji mali spomenik njezinom doprinosu: brončana statua koja prikazuje njenu mačku kako se gleda prema nebu. Njezin povijesni značaj konačno je prepoznat, zahvaljujući online kampanjama i ljudima poput Matthew Serge Guya koji su osigurali njeno nasljeđe.
Zaključak
Félicette ostaje simbol hrabrosti i istraživačkog duha koji nadilazi granice. Njezina priča podsjeća nas na važnost životinja u znanosti i potrebu da njihov doprinos cijenimo i slavimo.
