Misterije Venere: Povijest istraživanja i buduće misije
Kada govorimo o površinama drugih kamenitih svjetova u našem Sunčevom sustavu, Mars se vjerojatno može pohvaliti najboljim fotografijama, snimljenim iz orbite, kao i s nekoliko landera i rovera koji su mapirali njegovu stjenovitu površinu. Merkur je također dobro preslikan i snimljen. S druge strane, imamo samo nekoliko fotografija površine Veneri, a nijedna nova slika nije zabilježena više od 40 godina. Ovaj problem nije isključivo rezultat neodgovornosti svemirskih agencija – Venera nije planet kojeg je lako fotografirati.
Zašto je Venera tako teško snimiti?
Venera je obavijena gustim slojem oblaka koji se proteže na visini od 20 kilometara (12 milja) iznad površine. Ovaj oblačni sloj nalazi se između 48 i 60 kilometara (30 do 37 milja) iznad planeta, a ispod njega postoji i veća maglena zona koja se prostire čak do 32 kilometra, dok na drugom kraju doseže visinu od 90 kilometara (20 do 56 milja). Zbog ovih karakteristika, proučavanje Venere iz orbite pomoću vidljive svjetlosti je gotovo nemoguće.
Radar kao ključ za istraživanje
Zbog toga su promatranja Venere uglavnom oslonjena na radar, koji može prodrijeti kroz guste oblake i otkriti njezinu hrapavu površinu. Ova tehnologija omogućila je istraživačima da otkriju koliko je spor dan na Veneri. No, kako bismo zapravo vidjeli površinu vlastitim očima? To je izuzetno rizičan zadatak, čak i za robote istraživače.
Pritisak na površini Venere je 93 puta veći nego što ga mi doživljavamo na razini mora ovdje na Zemlji. Njegova atmosfera najvećim dijelom se sastoji od ugljikovog dioksida, uz male tragove reaktivnih spojeva poput sumporne i kloridne kiseline. Osim toga, Venera je dovoljno vruća da otopi olovo, što je čini izuzetno neprijateljskom okolinom za landere. Zbog svega toga, imamo samo ograničena zapažanja s površine.
Povijest misija Venera
Međutim, zahvaljujući naporima sovjetskih znanstvenika, postoje neke fotografije. Prva je bila Venera 3, koja je sletjela na Veneru 1. ožujka 1966. godine, što je bio prvi put da je svemirski brod stigao do površine drugog planeta. Sljedeće tri misije donijele su uvid u atmosferu planeta, ali su uništene prije nego što su dosegle površinu. Tek 1970. godine, Venera 7 je uspješno sletjela na Veneru, postavivši rekord kao prvi uspješan slijetanje na drugi planet i prva transmisija podataka iz “paklenog” svijeta tijekom 23 minute. Venera 8 je uslijedila dvije godine kasnije.
Stvari su se promijenile 1975. godine, kada su Venera 9 i 10, samo tri dana razdvojenih, sletjele na planet i snimile fotografije površine. Iako su sljedeći landeri imali kvar na kameri, uspjeli su prikupiti podatke o boji neba. Konačno, Venera 13 i 14 u 1982. godini donijele su prve prikaze planeta u boji, otkrivajući tamno smeđi površinski sloj pod opresivnim žuto-narančastim nebom, savršenim za ovu paklenu planetu.
Budućnost istraživanja Venere
Misije Venera predstavljaju velike uspjehe, no nisu posljednje što ćemo vidjeti s Venerine površine. NASA-in DAVINCI misija predviđena je za lansiranje 2029. godine i slijetanje dvije godine kasnije. Cilj misije bit će proučavanje atmosfere i snimanje visokorošene fotografije površine. Nadamo se da NASA neće odgađati ovu misiju kao što je to učinila s misijom VERITAS, kako ne bismo dosegli pola stoljeća bez novih slika površine Venere.
Zaključak
Kako se bliže nove misije prema Veneri, uzbuđenje raste. Ova tajanstvena planeta i dalje skriva mnoge misterije koje znanstvenici jedva čekaju da otkriju. Kako se tehnologija razvija, tako ćemo možda jednog dana imati priliku vidjeti Veneru onako kako je ona zaista – izbliza i jasno, bez oblačnih prepreka.
