Zašto Živimo u Trodimenzionalnom Svijetu?
Živimo u univerzumu koji većinom percipiramo kao trodimenzionalan (uz dodatak vremena), iako neki teoretičari, uključujući različite grane teorije struna, sugeriraju postojanje do 26 dimenzija. Međutim, postoji mnogo razloga za sumnju zašto se nalazimo upravo u 3D svijetu. Istraživači iz područja znanosti i matematike ističu da bi svemiri s više od tri dimenzije bili nepredvidljivi i nestabilni, nazvani “mrtvi svjetovi” bez života i promatrača.
Problem Snažnosti i Nestabilnosti
Jedan od ključnih izazova u razumijevanju višedimenzionalnih svjetova je tzv. “problem triju tijela”. Ovaj problem nudi izazove predviđanja kretanja tijela u trodimenzionalnom prostoru, ali u višim dimenzijama, predviđanje postaje još složenije i kaotičnije, što dovodi do nemogućnosti postojanja stabilnih orbita. Prema jednom radu o ovoj temi, višenamjenski svjetovi ne mogu sadržavati stabilne objekte tijekom vremena, a time ni stabilne promatrače.
U kontekstu ovih teorija, prisutnost tradicionalnih atoma je upitna, a zaključak je da život može postojati samo u trodimenzionalnim svjetovima jer je to jedini svemir koji može podržati život.
Moguće Postojanje Života u Dvodimenzionalnim Svjetovima
Dok se slažemo da 2D svjetovi ne bi pružili dovoljnu složenost za život, neki istraživači, poput fizičara Jamesa Scargilla, sugeriraju da bi život mogao postojati u takvim svjetovima. U svom radu iz 2020. godine, Scargill je pokazao da bi mogli postojati skalarni gravitacijski fieldovi u dvodimenzionalnim prostorima.
On je predstavio teoriju gravitacije koja dopušta stabilne orbite oko izvornih točaka, ističući da bi čak moglo postojati rješenje koje omogućuje postojanje dvodimenzionalnog života koji bi iskusio gravitaciju četverodimenzionalnog svemira.
Ključni Elementi za Postojanje Života
Međutim, gravitacija i stabilne orbite nisu jedini uvjeti za postojanje života. Kako bi postojali promatrači, neki fizički sustavi moraju biti složeni. Na primjer, probavni sustav kojeg poznajemo ne bi mogao postojati u dvodimenzionalnom biću, jer bi dijelio organizam na dva dijela.
Scargill se također bavi pitanjem može li 2D svemir biti dovoljno složen da podrži kompleksan život. Analizirao je biološke mreže i stvorio planarne grafove koji “pokazuju mnoge osobine koje se smatraju važnima za kompleksne mozgove”. Ovi grafovi ukazuju na to da kompleksni mozgovi teoretski mogu postojati u dvodimenzionalnim prostorima, iako bi za konačne zaključke trebalo izvršiti daljnje usporedbe s stvarnim neuronskim mrežama.
Zaključak
Na kraju, iako su zaključci ovih istraživanja vrlo hipotečki, otvara se mogućnost da život nije isključivo vezan uz trodimenzionalni svemir. Postoji šansa da bi postojanje života u dvodimenzionalnim svjetovima moglo biti realnije nego što smo ranije pretpostavljali. Ova tema dodatno produbljuje našu znanost o multidimenzionalnosti univerzuma i raznolikosti mogućih oblika života. Za više informacija, rad je objavljen u Physical Review Research.
