Einstein, Nobelova Nagrada i Pseudonaučna Uvjerenja
Albert Einstein, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku zbog svog istraživanja fotoelektričnog efekta, poznat kao jedan od najvećih fizičara koji je stvorio teorije opće i posebne relativnosti, jednom je rekao: “Prekomjerna cijena koju moje životno djelo uživa čini me vrlo nelagodno. Osjećam potrebu da o sebi razmišljam kao o nevoljnom prevarantu.” Unatoč svojim ogromnim postignućima u fizici, čini se da je patio od sindroma prevaranta; osjećaja nesposobnosti ili prijevare, dok svi ostali oko njega djeluju na osnovu vlastitih zasluga.
Fenomen “Nobelove bolesti”
Zanimljivo je da, iako je čak i Einstein imao ovakve osjećaje, drugi dobitnici Nobelove nagrade nisu reagirali na sličan način kada su prepoznati za svoja postignuća. Postoji pojam poznat kao “Nobelova bolest” ili ponekad “Nobelitis”, koji opisuje neobične i često nesuvisle poglede koje dobitnici Nobelove nagrade razvijaju nakon osvajanja nagrade. Dug je popis laureata koji su nakon osvježavajuće nagrade počeli pokazivati pseudonaučna uvjerenja, skrećući često sa svoje stručne oblasti.
Pseudonaučna vjerovanja među dobitnicima
Njihova uvjerenja variraju od anegdotskih naslova do ozbiljnih znanstvenih grešaka. Primjeri uključuju:
- Pierre Curie, dobitnik Nobelove nagrade za otkriće radija i polonija, kasnije je sudjelovao u seansama i vjerovao da istraživanje paranormalnog može pomoći razumijevanju magnetizma.
- Joseph Thomson, koji je otkrio elektron, također je razvio interes za psihičke fenomene i bio član Društva za psihička istraživanja 34 godine.
- Charles Richet, dobitnik Nobelove nagrade u fiziologiji ili medicini 1913. godine, skovao je termin “ektoplazma”, vjerujući da može biti izbačen iz medija tijekom seansi.
Jedan od najneobičnijih slučajeva uključuje Helen Duncan, medij koja bi progutala komad gaze, a zatim ga na zahtjev regurgitirala, ponekad ga ukrašavajući gumiranim rukavicama ili slikama iz časopisa kako bi efekt bio sablasniji.
Opasnost pseudonauke
“Pseudonaučna bolest” može imati i štetne posljedice. Richard Smalley, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, negirao je evolucionističke teorije, dok su drugi zagovarali eugeniku i lobotomije. Dr. Kary Mullis, dijeli Nobelove nagrade za kemiju 1993. godine, izrazio je skepticizam prema klimatskim promjenama i ulozi HIV-a u AIDS-u te vjerovao u debilitu astrologije, pa čak i tvrdio da je vidio sjajnog rakuna koji mu se obraćao.
Zašto dolazi do ovih fenomena?
Zašto mnogi dobitnici Nobelovih nagrada završe s pseudonaučnim vjerovanjima? Prema jednom dobitniku, Paulu Nurseu, to može dijelom biti rezultat pritiska medija i drugih grupa koje potiču laureate da se udalje iz svojih područja stručnosti. “U očima mnogih postao sam svjetski stručnjak za gotovo sve. To je bio prilično šok. Nisam previše skroman, ali sigurno nisam stručnjak za sve,” rekao je Nurse, savjetujući ostale laureate da se ne upuštaju na ovaj put.
Završna misao
Iako je važno napomenuti da Nobelovi dobitnici nisu imuni na ovakav način razmišljanja, to ne bi smjelo obeshrabriti inovativno istraživanje. Važno je ostati utemeljen u svojoj stručnoj domeni i ne dopustiti vanjskim pritiscima da vas odvedu s puta. Nobelova nagrada može donijeti slavu, ali prava vrijednost leži u znanstvenom radu i istraživačkom duhu.
