Otkrivenje najstarijih tragova leptira i moljac: fascinantna priča iz prošlosti
Prije 236 milijuna godina, jedan drevni biljojed ostavio je za sobom neobičan izmet koji bi danas šokirao mnoge. Naime, taj izmet sadržavao je ono što bi postalo najstariji poznati dokaz o leptirima i moljcima, sačuvano u malenim hexapod ljuskama koje su danas još uvijek uočljive u coprolitima (znanstveni naziv za fosilni izmet). Ova otkrića bacaju novo svjetlo na evolucijski razvoj ovih krilatih insekata, sugerirajući da su postojali mnogo prije nego što su se pojavile cvjetnice.
Što nam govori otkriće u Talampaya Nacionalnom Parku?
Na iznenađujući način, otkriće se događa u zajedničkoj latrini koja je nekada pripadala biljojedima therapsidima, poznatim kao dicynodonti. Ovi stvorovi, slični današnjim životinjama, okupljali su se na istom mjestu kako bi obavili svoju nuždu. Iako možda zvuči neugodna, ova praksa imala je brojne prednosti, uključujući smanjenje rizika od predatora i slanje signala drugim članovima skupine.
Tijekom istraživanja 2011. godine, znanstvenici iz Argentina’s Regional Center for Scientific Research and Technology Transfer of La Rioja (CRILAR) otkrili su uzorke koji su im otvorili oči. Dubinskim istraživanjem coprolita našli su minijaturne hexapod ljuske, koje prepoznajemo kao dio krila lepidopterana kao što su leptiri i moljci. Iako su jedva širine dvije ljudske dlake, ove ljuske bile su dovoljno jedinstvene da timu daju ime novoj vrsti leptira: Ampatiri eloisae.
Značaj otkrića i njegova evolucijska implikacija
Ovo otkriće označava najstarije hexapod ljuske ikada pronađene, a ako su doista pripadale lepidopteranima, to pomiče vrijeme pojave ove grupe unazad za otprilike 35 milijuna godina. Prema riječima CRILAR-ovog paleontologa Lucasa Fiorellija, „Naš leptir je najstariji poznati, ali nije prvi leptir.” U skladu s tim, biološki original ove vrste gotovo je nemoguće pronaći, jer bi to bilo slično traženju zajedničkog pretka ljudi i čimpanza.
Ova otkrića postavljaju zanimljiva pitanja o razvoju proboscisa (dugog usnog organa) koji se koristi za hranjenje. Najnovija istraživanja sugeriraju da se pojavio između 260 i 244 milijuna godina. Moderni leptiri koriste svoj proboscis poput smiješne slamke kako bi pristupili nektaru u cijevastim cvjetovima. Ipak, nova otkrića sugeriraju da se ovaj aparatić razvio otprilike 100 milijuna godina prije nego što su cvjetnice počele cvjetati.
Kako su se insekata prilagodili okolini?
Može se pretpostaviti da je te je osobine pronađen tijekom perm-trijaskog izumiranja od prije 252 milijuna godina, kako bi se iskoristila nagla promjena u biljnoj okolini. U to vrijeme, necvjetne biljke proizvodile su izlučevine nektara poznate kao peludne kapi, a proboscis se mogao razviti u specijaliziraniji alat kako su cvjetnice postale dominantne.
Zaključak
Ova fascinantna otkrića iz prošlosti otkrivaju kako su leptiri možda postali prilagodljiviji i specijaliziraniji nego što smo to do sada mislili. Što više istražujemo, to bolje razumijemo evolucijsku povijest ovih prekrasnih stvorenja. Njihova dugovječnost i prilagodbe otvaraju nove perspektive u proučavanju biologije i ekologije, stvarajući temelje za buduća istraživanja.
Za sve ljubitelje prirode i znanosti, otkrića poput ovog neprestano nas podsjećaju na čaroliju koja se krije u prošlosti našeg planeta.
