Otkriće “sočnih obraza” dinosaura: Kako je nova studija promijenila naše razumijevanje
Kada pomislimo na dinosaure, često nam na pamet padnu slike kostiju i duguljastih, reptilskih stvorenja. Međutim, nova studija možda je upravo otkrila meku stranu dinosaura: debela obraza. Ovaj fenomen, poznat kao meko obrazno tkivo, opisuje se kao “neobično” otkriće koje mijenja našu percepciju o povezanosti donje čeljusti s ostatkom lubanje.
Što su to meka obrazna tkiva?
Kao sisavci, imamo značajne obraze s jedne i s druge strane lica. Iako su tu koža i masnoća, postoje i važni mišići i ligamenti koji povezuju donju čeljust, poznatu kao mandibula, s dijelom lubanje koji se naziva zigoma. Reptili obično nemaju ove povezane strukture, a dugo smo vremena rekreirali dinosaure s kraniomandibularnom postavkom koja više nalikuje reptilima nego sisavcima – jednostavno rečeno, dinosi nisu imali obraze.
Kako phylogenetsko bracketing pomaže u istraživanju?
Kroz nešto što se naziva phylogenetsko bracketing, često istražujemo kako slični, bliži rođaci izgledaju i ponašaju se kako bismo razjasnili aspekt druge životinje. Iako su neki dinosaurski lubanje (uključujući Psittacosaurus) pokazale koštane strukture koje bi mogle ukazivati na neku vrstu mišićnog vezivanja, obično smo izostavili mišićnu strukturu sličnu sisavcima kod dinosaura.
Nova metoda istraživanja i otkriće exoparije
Međutim, situacija bi se mogla promijeniti zahvaljujući novoj studiji koja se detaljno bavila vanjskom morfologijom lubanje mnogih dinosaura. Istraživači su tražili znakove u kostima koji bi mogli ukazati na mjesto gdje su bila povezana meka tkiva. Razvili su novu metodologiju za određivanje orientacije nedostajućih mekih tkiva, nazvanu THLEEP – što ne znači “spavanje s jezikom”, već “Predikcija ulaznog kuta trodimenzionalne histološke entezne točke”.
Osim toga, uzeli su 10 uzoraka za daljnju histološku analizu i otkrili da su kod većine istraživanih dinosaurusnih formi postojali dokazi o veznim tkivima između zigomata i mandibule. Ova meka obrazna tkiva sada su dobila novo ime, exoparia, što bi moglo značajno utjecati na naše razumijevanje načina na koji su dinosaure žvakali.
Impakt otkrića na razumijevanje dinosaurusa
“Hipotetiziramo postojanje snažne strukture vezivnog tkiva koja povezuje zigom i mandibulu kod dinosaura, nazvanu ‘exoparia’”, napisali su autori. “Veličina i blizina ove strukture u odnosu na kraniomandibularni zglob bila bi korisna u stabilizaciji mandibule tijekom pokreta čeljusti, osobito kod dinosaura za koje se pretpostavlja da su žvakali.” Budući da nažalost nemamo fosilizirane dinosaure obraze da bismo ovo potvrdili, ako se dokaže, exoparia bi mogla drastično promijeniti našu interpretaciju anatomije lubanje i prehrambenih navika dinosaura.
Zaključak: Što znači exoparia za buduća istraživanja?
Prema svemu sudeći, njihove čeljusti mogle bi biti više slične sisavcima nego što smo to ranije shvaćali, što potencijalno sugerira mogućnost strašnih zvukova chevanja kod dinosaura (ne želim ponovno spominjati T. rex usne). Možda će nas nova otkrića inspirirati na stvaranje dinosaura s “ASMR” efektom! Studija je objavljena u Časopisu anatomije, a sigurno će izazvati mnoge nove rasprave i istraživanja u ovom fascinantnom području.
