Revolucija u Cijepljenju: Potencijal “Samopodizajućih” Vakcina
Uvod
Svijet imunizacija mogao bi doživjeti značajnu promjenu zahvaljujući uzbudljivom istraživanju s Massachusetts Institute of Technology (MIT). Tim znanstvenika razvija mikroskopske čestice koje se postepeno razgrađuju i otpuštaju doze vakcine na unaprijed definirani način. Ova inovacija može potencijalno omogućiti primanje svih potrebnih doza vakcine u samo jednom poslu. Kako bi se bolje razumjela važnost ovog istraživanja, razmotrit ćemo ulogu vakcina, trenutne izazove u imunizaciji i što donosi budućnost.
Važnost Vakcina i Izazovi Imunizacije
Mnoge vakcine zahtijevaju više doza kako bi dostigle vrhunsku učinkovitost. Na primjer, MMR vakcina protiv morbila, zaušnjaka i rubele zahtijeva dvije doze, obično kada dijete ima oko godinu dana i zatim oko tri godine. Za vakcinu protiv dječje paralize, u SAD-u se preporučuju četiri doze, u razdoblju od dva mjeseca do šest godina starosti.
Za one koji žive u područjima s pouzdanim zdravstvenim sustavima, zakazivanje ovih cijepljenja može biti samo sitna neugodnost. No, za ljude u ruralnim ili teže dostupnim zajednicama, ovaj problem može biti potencijalno smrtonosan. Procjenjuje se da svake godine 1,5 milijuna djece umre od bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem, a jedno od petero djece nema pristup vakcinama. Ovim izazovima se istraživači nadaju stvoriti rješenja koja će povećati učinkovitost vakcina i eliminirati potrebu za dodatnim dozama.
Razvoj Samopodizajućih Vakcina
Ana Jaklenec, autorica studije, istakla je da je dugoročni cilj razvoja vakcina učiniti cijepljenje dostupnijim, posebno za djecu u teško dostupnim područjima. Jaklenec i njen kolega Robert Langer istražuju novi sustav isporuke vakcina – polimernih mikročestica koje mogu nositi dozu vakcine kao svoj teret i razgrađivati se polako unutar tijela, isporučujući dodatnu dozu nekoliko tjedana nakon početne.
Njihova istraživanja već su pokazala obećavajuće rezultate testiranjem polimernih mikročestica za vakcinu protiv dječje paralize koja otpušta dodatnu dozu 25 dana nakon inicijalne doze. Međutim, koristili su polimer koji oslobađa kiseline prilikom razgradnje, što može oštetiti samotnu vakcinu. U trenutnoj studiji, koju je provela doktorandica Linzixuan (Rhoda) Zhang, tim se fokusirao na polianhidride – nove polimere koji su već korišteni u nekim medicinskim proizvodima.
Kontrola i Rezultati
Tim je konstruirao i testirao 23 različita polimera s različitim kemijskim strukturama, osiguravajući da budu stabilni do 40°C i otporni tijekom procesa izrade zapečaćenih mikročestica. Odabrana vakcina za testiranje bila je protiv difterije, a cilj je bio osigurati otpuštanje dodatne doze dva tjedna nakon injekcije.
U pokusima na mišima cijepljenim vakcinom iz mikročestica, razine antitijela su bile usporedive s onima kod miševa koji su primili dvije tradicionalne doze, razmaknute dva tjedna. Zhang je naglasila: “Ako želimo produžiti ovo na dulje razdoblje, sigurni smo da postoje načini, kao što su povećanje molekulske težine ili hidrofobnosti polimera.”
Budućnost i Primjena Tehnologije
Iako je još potrebno puno istraživanja prije nego što se ova tehnologija primijeni na ljudima, autori su optimistični glede njenog potencijala. Opisuju je kao “praktično i skalabilno rješenje za povećanje pokrivenosti cijepljenja širom svijeta.” Ova inovacija mogla bi donijeti značajne promjene i u drugim medicinskim tretmanima koji zahtijevaju vođene doze.
Zaključak
Razvoj ‘samopodizajućih’ vakcina predstavlja uzbudljiv korak naprijed u borbi protiv bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem. Ako se uspješno implementiraju, ove vakcine mogle bi značajno poboljšati pristup imunizaciji, osobito u ruralnim i teško dostupnim zajednicama. S ovim napretkom, svijet bi mogao biti bliže ostvarenju cilja smanjenja broja smrtnih slučajeva među djecom izazvanih bolestima koje se mogu spriječiti vakcinacijom.
