Zašto nikada ne vidimo velike bijele morski pse u akvarijima?
Uvod
Jeste li se ikada zapitali zašto velike bijele morske pse nikada ne možemo vidjeti u akvarijima? To nije samo zbog njihove veličine; u zarobljeništvu imamo orke. Dakle, što to veliki bijeli morski pas čini drugačijim? Veliki bijeli morski pas (Carcharodon carcharias) je jedan od najmoćnijih i najprepoznatljivijih vrhunskih predatora oceana, poznat po svojoj masivnoj veličini, nazubljenim zubima i reputaciji koja ga je učinila i zastrašujućim i nerazumjevanim u popularnoj kulturi.
Povijest pokušaja zarobljavanja velikih bijelih morskih pasa
Jedan od najnovijih pokušaja zadržavanja velikog bijelog morskog psa u zarobljeništvu dogodio se 2016. godine u Okinawa Churaumi Akvariju u Japanu, gdje je morski pas umro nakon samo tri dana. Prije toga, bilo je desetaka jednako tužnih pokušaja izlaganja ovih morskih čudovišta javnosti. Prvi poznati pokušaj bio je u Marinelandu Pacifika, kalifornijskom oceanariju i turističkoj atrakciji, sredinom 1950-ih godina, a morski pas nije preživio ni dan. SeaWorld je također imao nekoliko pokušaja tijekom 1970-ih, 80-ih i 90-ih, svi su završili smrću morskog psa ili njegovim puštanjem natrag u divljinu unutar nekoliko tjedana. U stvari, 2004. godine, Monterey Bay Aquarium postao je jedina ustanova koja je uspjela zadržati velike bijele morske pse na životu dulje od 16 dana, uspjeli su preživjeti nekoliko mjeseci, no to je svakako iznimka.
Zašto su veliki bijeli morski psi neuspješni u akvarijima?
Postoji nekoliko teorija o tome zašto ti “tvrdi dečki oceana” tako loše prolaze u zarobljeništvu. Glavni problem je njihova dijeta. Veliki bijeli morski psi su arhetipski vrhunski predatori. U divljini bi se morali blizu gladi kako bi pojeli bilo što osim žive plijeni. U javnom akvariju, to nije lako, jeftino, niti je odlično iz PR perspektive. Mnogi veliki bijeli morski psi koji su imali problema u zarobljeništvu često su odbijali jesti dovoljnu količinu hrane.
Osim toga, veliki bijeli morski psi su jedne od rijetkih morskih životinja koje moraju neprekidno plivati naprijed kako bi voda prolazila kroz njihova ždrijela radi opskrbe kisikom. S obzirom na to da ova vrsta može narasti do 6 metara (20 stopa) duljine, trebat će vam ogromni akvarij kako biste im pružili potrebnu širinu. Ove morske pse također putuju ogromne udaljenosti u divljini. Na primjer, jedan ženski morski pas, poznata kao Nicole, dokumentirana je kako putuje od Afrike do Australije i natrag – krug dužine preko 20,000 kilometara (12,400 milja) – u samo devet mjeseci. Akvarij koji bi mogao čak i početi oponašati veličinu njihovih udobnih voda bio bi astronomski nepraktičan.
Druga teorija sugerira da bi umjetno okruženje staklenog akvarija moglo preplaviti ili zbuniti nevjerojatno oštar elektrorecptivni senzorski sustav ovih morskih pasa. Ova osjetljivost omogućuje im da detektiraju suptilne pokrete i promjene u morskom okolišu, no u akvariju bi lako mogli biti zbunjeni zbog velike količine podražaja, od staklenih zidova do elektroničke opreme oko njih.
Promjena percepcije javnosti
No, situacija se promijenila od 1990-ih. Posljednjih godina došlo je do velikih promjena u percepciji javnosti kada su u pitanju velika morska bića u zarobljeništvu, zahvaljujući uspješnom dokumentarcu “Blackfish” koji je otkrio prakse SeaWorlda i njihovih zarobljenih orka. Sigurno je reći da bi izložba živog velikog bijelog morskog psa danas bila daleko manje atraktivna za publiku nego prije.
Zaključak
Veliki bijeli morski pas ostaje jedan od najfascinantnijih predatora oceana, a njihovi pokušaji preživljavanja u zarobljeništvu često su neslavni. Njihova potreba za prostranim prostorom, specifičnom prehranom, te osjetljivošću na okoliš ističu kako je važno cijeniti ova prekrasna stvorenja u njihovom prirodnom staništu, umjesto tražiti načine da ih udomimo u akvarijima. Rješenja leže u očuvanju i zaštiti njihovih prirodnih staništa, ne u zarobljeništvu.
