Izazovi modernih saznanja o evoluciji Homo sapiensa
Što poznajemo o našim korijenima?
Homo sapiens, ili jednostavno rečeno, mi ljudi, ne potječemo iz jedne, savršeno jasne linije. Umjesto toga, nova istraživanja sugeriraju da suvremeni ljudi imaju naslijeđe povezano s najmanje dvije drevne populacije koje su se prije više od milijun godina odvojile, a potom ponovno spojile prije otprilike 300,000 godina. Ova otkrića temelje se na studiji računalnih biologa koja je analizirala opsežan genetski materijal.
Algoritam koji otkriva našu prošlost
Istraživački tim razvio je algoritam koji je pregledao ogromne količine genetskih podataka iz projekta 1000 Genoma, globalne inciijative koja je sekvencirala DNK suvremenih populacija iz Afrike, Azije, Europe i Amerike. Analizom složenih obrazaca unutar tih podataka, znanstvenici su mogli prikazati kako su se drevne ljudske populacije razdvojile i zatim ponovno spojile.
Nova otkrića o našoj evoluciji
Tradicionalna teorija ljudske evolucije sugerira da su H. sapiensi prvi put prisutni u Africi između 200,000 i 300,000 godina ranije, potekavši iz jedne linije. Međutim, rezultati ovog istraživanja ukazuju na to da suvremena ljudska DNK može biti povezana s najmanje dvjema drevnim populacijama koje su se razdvojile prije otprilike 1.5 milijuna godina i ostale izolirane više od milijun godina. Tada, prije otprilike 300,000 godina, oko vremena pojave našeg roda, dvije su se populacije misterozno ponovno spojile i počele međusobno razmjenjivati genetski materijal.
– Jedna skupina doprinosi 80 posto genetskog sastava modernih ljudi.
– Druga skupina donosi preostalih 20 posto.
Utjecaj izolacije i genetske razmjene
Prof. Aylwyn Scally, koautor studije s Kraljevskog sveučilišta u Cambridgeu, ističe da odmah nakon odvajanja dviju populacija dolazi do značajnog opadanja veličine jedne od njih. Ova populacija kasnije čini otprilike 80 posto genetskog materijala modernih ljudi i smatra se predkom iz kojeg su se odvojili neandertalci i denisovci.
S druge strane, neki geni iz populacije koja je pridonijela manjem dijelu našeg genetskog materijala, posebice oni povezani s funkcijom mozga i procesiranjem informacija, mogli su igrati ključnu ulogu u evoluciji ljudskog roda, dodaje dr. Trevor Cousins, prvi autor studije.
Tko su bile ove drevne populacije?
Pitanje ostaje: tko su bile te dvije drevne populacije? Fosilizirani ostaci ukazuju na vrste poput Homo erectusa i Homo heidelbergensisa koje su živjele tijekom ovih presudnih vremena, što ih postavlja kao moguće pretke suvremenih populacija. Međutim, zaista su potrebna daljnja istraživanja i dodatni dokazi prije nego što se hrabro povežu ovi fosili s corresponding ancestral groups.
Kompleksa evolucijska povijest čovjeka
Stvarnost naše evolucijske povijesti vjerojatno je još složenija nego što se može zamisliti. Baš kao i sve druge žive vrste, ljudi nisu evoluirali u linearnom i progresivnom razvoju, od zakrivljenog majmuna do čovjeka s batinom. Naša evolucijska priča je duboko složena, ispunjena epizodama međusobnog parenja, divergentnim putevima i nedostajućim karakternim linijama.
Umjesto da zamislimo uredno “stablo obitelji”, bolje je razmišljati o tome kao o neurednoj grmi koja ima bezbroj isprepletenih grana, pri čemu svaka predstavlja različite hominine koji su koegzistirali, miješali se i utjecali jedni na druge.
Zaključak: Evolucija kao složen i dinamičan proces
Sve jasnije postaje da je ideja o vrsti koja evoluira u čistim, različitim linijama previše pojednostavljena. Međusobno parenje i genetska razmjena vjerojatno su igrali ključnu ulogu u pojavi novih vrsta više puta kroz životinjsko kraljevstvo. Ova nova studija objavljena je u časopisu Nature Genetics, otvarajući vrata za daljnja istraživanja naše kompleksne evolucijske putanje.
