Izazovi rasprostranjivanja sjemena: Kako su životinje ključne za preživljavanje biljaka
Rasprostranjivanje sjemena predstavlja jedan od ključnih izazova za biljke, a mnoge od njih su se oslonile na životinje za pomoć u ovome procesu. Međutim, neki se bilje previše oslanjaju na jednu vrstu ili nekoliko sličnih, što može dovesti do ozbiljnih posljedica ukoliko te vrste izumru. U središtu biodiverziteta u Čileu trenutno se odvija zanimljiva demonstracija, gdje se biljke s plodovima koje su nekada rasprostranjivali mastodoni suočavaju s izolacijom i ugroženošću.
Biljke i njihovo oslanjanje na životinje
Jednostavno je za biljku ispustiti svoje sjeme ispod svoje krošnje, no to nije način za osvajanje novog teritorija. Mnoge biljke su otkrile da su životinje podložne “mitu”, odnosno podmićivanju, i mogu biti potaknute na prenošenje sjemena ako je omot ukusno dovoljan. Veće životinje posebno su korisne za ovu svrhu jer putuju daleko. Stoga su se neke biljke specijalizirale za privlačenje ovih divovskih bića stvaranjem vrlo sočnih plodova.
Nažalost, velike životinje su rjeđe i sklone izumiranju, što se dogodilo mnogim golemim životinjama Amerike prije otprilike 10,000 godina, zbog klimatskih promjena ili dolaska ljudi.
Avokado: Biljka spašena od izumiranja?
Postoji široko rasprostranjeno vjerovanje da su avokadi nekada rasprostranjivali kopneni slonovi i da su ih ljudi jedino spasili od izumiranja. Međutim, najnovija saznanja sugeriraju da su avokadi kakve danas poznajemo zapravo rezultat poljoprivredne selekcije. Unatoč tome, osnovna ideja ostaje validna, čak i ako su avokadi možda loš primjer.
Hipoteza, koja je predstavljena 1982. godine, objašnjava mnoge velike plodove u Južnoj i Srednjoj Americi koji, čini se, nemaju sredstvo za rasprostranjivanje, osim ako ih ne zavole ljudi. Da bi ova ideja bila točna, neka od velikih izumrlih vrsta u tom području trebala su biti frugivore, tj. biljojedi koji se hrane voćem, ali to ostaje neizvjesno za neke od najvećih primjeraka.
Novi dokazi: Što otkrivamo iz prošlosti
Nedavna studija fokusirala se na zube Notiomastodon platensis, pleistocenskog mastodona, što je pokazalo da su ovi divovi povremeno jeli voće. “Pronašli smo škrobne ostatke i biljne tkanine tipične za mesnato voće, poput onih čileanske palme (Jubaea chilensis),” izjavio je profesor Florent Rivals iz Centara za istraživanje Katalonije.
Sve što je konzumiralo toliko voća zasigurno je prenosilo sjemenke, osobito ako su prošle kroz probavni sustav, dajući životinji dovoljno vremena da se pomakne. Različite voćke sadrže različite omjere izotopa od trave ili lišća, a ti se otisci bilježe u zubima i kostima životinje koja ih konzumira.
Većina studija pokazuje da su 40 posto voćnih vrsta koja je nekada bila dio prehrane mastodona u središnjem Čileu sada ugrožena. U doba antropocena, mnogo je načina na koje se život otežava za vrste, a postotak od 40 posto je zabrinjavajuće visok.
Posljedice prekida ekoloških odnosa
Autori istraživačkog rada napominju da u tropskim područjima Amerike samo 4-10 posto velikih voćki trpi slične učinke, što pripisuju preživljavanju tapira i majmuna, koji djeluju kao raspršivači sjemena. “Gdje je taj ekološki odnos između biljaka i životinja potpuno prekinut, posljedice su vidljive i tisućama godina kasnije,” rekao je dr. Andrea Loayza iz Čileanskog instituta za ekologiju i biodiverzitet.
Neke su biljke postale toliko specijalizirane da njihova sjemena mogu klijati samo nakon prolaska kroz probavni sustav životinja, što ubrzava njihov nestanak nakon što ta vrsta ne opstane. Međutim, većina biljaka može preživjeti dulje, kao što su učinile one u ovoj studiji.
U budućnosti, namjerna uzgojna programi možda će pomoći u rješavanju ovog problema, ali to neće biti lako. “Paleontologija nije samo o pripovijedanju starih priča,” zaključio je Rivals. “Pomaže nam prepoznati što smo izgubili — i što još imamo priliku spasiti.” Ova studija objavljena je u časopisu Nature Ecology and Evolution.
