Raznolikosti ljudskog uha: Darwinova tuberkula kao evolucijski ostatak
Ljudska uha dolaze u raznim oblicima i veličinama, što je otkriveno u istraživanju koje je pokazalo da se mogu koristiti gotovo s jednakom preciznošću kao otisci prstiju za identifikaciju pojedinaca. Jedna od najzanimljivijih varijacija našeg uha je prisutnost Darwinove tuberkule, malog ispupčenja na vanjskom uhu koje se smatra evolucijskim nasljeđem.
Što je Darwinova tuberkula?
Darwinova tuberkula je primjer vestigijalnog svojstva—nečega što je nekad imalo svoju funkciju, ali s vremenom postalo nevažno. Primjeri su vidljivi i u raznim dijelovima tijela, poput jurovih ježa u situacijama straha. Prema profesoru Johnu McDonaldu s Sveučilišta Delaware, ovaj ispupčeni dio uha nazvan je po Charlesu Darwinu, koji ga je opisao u svojoj knjizi “Porijeklo čovjeka”.
Genetika Darwinove tuberkule
U svom članku “Darwinova tuberkula: Mit”, McDonald ukazuje na to kako su neki nespretno koristili ovu karakteristiku kao primjer svojstva koje kontrolira jedan gen s dva alela, gdje je ispupčenje dominantno. Međutim, znanstvene studije, uključujući istraživanje iz 2016. godine, pokazale su da Darwinova tuberkula ima različitu prevalenciju među različitim populacijama:
- 10,5% odraslih u Španjolskoj
- 40% u Indiji
- 58% među švedskim školarcima
Pojedinačna studija blizanaca iz 1936. godine otkrila je čak 26 parova identičnih blizanaca gdje je jedan imao, a drugi nije imao Darwinovu tuberkulu. Ova raznolikost sugerira da je vjerojatnije da je kombinacija genetske predispozicije i okolišnih utjecaja tijekom razvoja ta koja određuje tko će imati ispupčenje, a tko ne.
Evolucijska perspektiva
Položaj Darwinove tuberkule na heliksu uha može sugerirati da je nekada u našoj evolucijskoj prošlosti bila prilagodba za bolji sluh. Možda ste znali da je vanjsko uho nekada bilo dijelom dišnog sustava? Usporedite naša uha s ušima nehumanih primata; primijetit ćete da oni imaju slične karakteristike, ali mnogo izraženije. Vjeruje se da oblik primatskog uha poboljšava usmjeravanje zvuka prema ušnom kanalu, što je izuzetno korisno.
Zašto smo izgubili Darwinovu tuberkulu?
Mogli bismo reći da smo prestali trebati tuberkulu, ali nije bilo evolucijskog pritiska da je potpuno izgubimo. U modernim ljudima ona je postala vestigijalna, ali ne smijemo zaboraviti da doprinosi mnogim varijacijama ljudskog uha koje nas čine jedinstvenima. Bez obzira na to jeste li ponosni vlasnik Darwinove tuberkule ili je nemate, slavimo svoja uha—nitko nema takav par kao vi!
Zaključak
Razumijevanje evolucijskih ostataka poput Darwinove tuberkule ne samo da nas povezuje s našom prošlošću, već nam i pomaže da cijenimo raznolikosti koje postoje među nama. U svakom od nas leži jedinstvenost koja zaslužuje biti proslavljena.
