Užasna sudbina drevnih nosoroga iz doba srednjeg miocena
U srednjem miocenu, prije otprilike 12 milijuna godina, jedan tragičan događaj je promijenio sudbinu drevnih nosoroga koji su nekada obitavali u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj događaj omogućio je znanstvenicima da dođu do fascinantnih saznanja o tim velikim sisavcima, njihovu ponašanju i životu.
Velika okupljanja nosoroga
Prema istraživanju, više od 100 nosoroga (Teleoceras major) skupilo se oko jednog vodenog lakta u današnjem sjeveroistočnom Nebraski. Ovi jednorogi sisavci imali su tijelo u obliku bačve i kratke noge, vrlo slične modernim nilskim konjima. Osim toga, kao i njihovi suvremenici, hranili su se travom i provodili dugi period u ili oko vodenih tijela.
Učinak Yellowstone supervulkana
Nažalost, njihovi životi su naglo prekinuti erupcijom supervulkana Yellowstone, koja je izbacila oblake pepela koji su ih na kraju zatrpali. Ostaci ovih životinja, kao i drugih sisavaca, sačuvani su u današnjim Ashfall Fossil Beds, mjestu koje je znanstvenicima poznato otkako je otkriveno 1971.
Neobične hipoteze o okupljanju
Istraživači su primijetili neobično veliki broj nosoroga na ovom području, što je potaknulo spekulacije o razlogu njihovog okupljanja. Jesu li se možda okupili tražeći utočište od erupcije ili su se našli tamo zbog nekog drugog razloga? Novija analiza sugerira da su se životinje možda zaista okupljale u velike čopore.
Znanstveni pristup analizi
Clark Ward, vodeći autor istraživanja i diplomant Sveučilišta u Cincinnati, istakao je da su istražitelji analizirali izotope u zubima nosoroga. Ova analiza uključuje proučavanje elemenata koji imaju isti broj protona, ali različit broj neutrona. Kroz analizu omjera izotopa stroncija, kisika i ugljika u zubima, znanstvenici su ocjenjivali kretanja tih životinja kroz njihovo drevno okruženje.
Kako se bilje povezuje s kretanjima životinja?
Biljke kao što su trava i lišće imaju slične izotope kao i tlo i stjenovita podloga u kojoj rastu. Kada životinje jedu tu vegetaciju, one unose te izotope, što omogućuje istraživačima da odrede odakle su se životinje hranile. Ova tehnika se danas koristi i za očuvanje divljih životinja, poput karibua, a pomaže i u identificiranju stanišnih potreba drugih rijetkih vrsta, poput jaguara.
Život i smrti nosoroga
Nosorog T. major bio je veliki i robustan sisavac, pa su mu prirodni predatori bili rijetki. Međutim, njihova mlada bila su ranjiva, posebno pred kostolom (Borophagus hilli). Postoje dokazi da su predatori jeli dijelove tijela nosoroga nakon što su umrli zbog erupcije. Za razliku od ljudi koji su poginuli tijekom erupcije Vezuv, nosorzi nisu umrli odmah. Umjesto toga, umirali su postepeno, dok su udisali pepeo koji se nosio na vjetru.
Zaključak: Tragedija koja je oblikovala znanost
Ova istraživanja, koja su pomogla u razumijevanju životnog ciklusa i sudbine ovih drevnih nosoroga, predstavljaju važan dio razumijevanja evolucije i ekoloških promjena u prošlosti. “Počašćen sam što moje ime ostaje povezano s ovim mjestom”, rekao je Ward. Ova otkrića ne samo da obogaćuju znanstvenu zajednicu, već nam pomažu da bolje razumijemo život divljih životinja kroz povijest.
