Nova studija mijenja naš pogled na delfine i njihovu sposobnost eholokacije
Prema najnovijoj studiji, možda smo cijelo vrijeme pogrešno razumjeli kako delfini koriste svoju eholokaciju. Umjesto da je koriste za “vidjeti” svijet oko sebe, kao što smo do sada mislili, čini se da ovi morski sisavci zapravo “osjećaju” svoje okruženje.
Što je eholokacija?
Eholokacija je sposobnost navigiranja okolnim svijetom detektiranjem objekata pomoću zvuka – životinje ispuštaju zvukove i zatim slušaju eho koji se vraća. Ova nevjerojatna adaptacija koriste razne životinje, uključujući šišmiše, delfine, neke vrste ptica i čak neke ljude. Njena je posebna vrijednost očita pri lovu noću ili u uvjetima slabije vidljivosti, poput tamnih špilja ili mutnih voda.
Tradicionalno razumijevanje eholokacije
Tradicionalno smo o ovoj sposobnosti razmišljali kao o načinu “viđenja” svijeta putem zvuka, gdje eho pomaže u stvaranju mentalne slike objekata i prostora. Ova interpretacija podsjeća na sonar, gdje se zvučni valovi prevode u vizualne prikaze. Te su ideje dodatno podržale kontroverzne i etički upitne eksperimente iz 1970-ih i 1980-ih, kada su znanstvenici proučavali mozgove delfina i dupina, otkrivši aktivnost u njihovim vizualnim korteksima prilikom slušanja zvukova, što je slično funkciji ljudskog mozga tijekom korištenja eholokacije.
Nova istraživanja otkrivaju novu perspektivu
Međutim, je li to točan način razmišljanja o ovoj sposobnosti kod kitova? Autori nove studije navode kako postoje jasni dokazi da su različite potpodvrste kitova razvile različite načine korištenja zvuka, ne samo za eholokaciju, već i za komunikaciju, traženje hrane, lov i navigaciju.
U posljednjim godinama tehnologija je napredovala, omogućujući znanstvenicima da istraže ovu temu dublje, na neuroanatomskoj i staničnoj razini, iako etička i neinvazivna metoda istraživanja još uvijek predstavlja izazov. U svojoj najnovijoj studiji, istraživači su se fokusirali na neurološke mehanizme eholokacije kod delfina, uspoređujući sačuvane mozgove tri vrste delfina koji se koriste eholokacijom s mozgom vrste kitova koja ne koristi eholokaciju, kitom sei.
Rezultati istraživanja
Mozgovi su snimljeni i analizirani visokom rezolucijom pomoću tehnike poznate kao difuzijska traktografija, koja mjeri kretanje molekula vode duž živčanih vlakana u mozgu. Time je timu omogućeno praćenje puta zvučnih informacija kroz mozak i uočavanje povezanih dijelova tijekom njihove obrade.
Umjesto aktivacije vizualnog korteksa, tim je primijetio neuralnu stazu koja povezuje inferiorni kolikulus, koji sudjeluje u analizi frekvencije, zvučne intenzitete i lokacije, s malim mozgom – dijelom mozga koji nam pomaže u koordinaciji pokreta i ravnoteži. Važno je napomenuti da ova staza nije bila prisutna u mozgu kita sei.
Zaključak
Rezultati sugeriraju da eholokacija kod ovih delfina funkcionira slično kao što mi koristimo dodir za istraživanje svijeta. Ova taktilna alternativa oslanja se na povratnu petlju za kontrolu pokreta, gdje senzacije i kretanje šalju signale malom mozgu, koji zatim fino podešava pokrete delfina kako bi bili precizniji. U ovom kontekstu, korištenje eholokacije kod delfina bi bilo slično našem pokušaju da se orijentiramo u vlastitim domovima noću bez paljenja svjetla – samo što su oni u tome vještiji. Ova značajna otkrića objavljena su u PLOS One.
