Fenomen Trećeg Čovjeka: Misterij Preživljavanja
Između 1914. i 1917. godine, Sir Ernest Shackleton započeo je nevjerojatan pothvat prekoračenja cijelog Antarktika. Ova nesretna ekspedicija završila je neuspjehom, ali će ostati zapamćena kao jedan od najvećih testova izdržljivosti u ljudskoj povijesti. Kada je njegov brod Endurance 1915. godine zaglavio u ledu, skupina mornara bila je prisiljena krenuti na mučan put kroz nepristupačnu zemlju kako bi stigla do Otoka slonova i konačno Južne Georgije, gdje su se, bez potrebne opreme, suočili s planinama i ledenjacima u potrazi za sigurnošću.
Shackletonova Svjedočanstva
Pisajući o svojim iskustvima, Shackleton je napravio nevjerojatno priznanje: “… tijekom tog dugog i iscrpljujućeg marša od trideset i šest sati preko neimenovanih planina i ledenjaka Južne Georgije, činilo mi se često da smo nas četvorica, a ne trojica.” Ova izjava potaknula je mnoštvo preživjelih da podijele svoja slična iskustva, koja opisuju bizaran fenomen poznat kao sindrom Trećeg čovjeka. Ovo neobjašnjivo “ukazanje” pojavljuje se samo u najgore vrijeme.
Sindrom Trećeg Čovjeka
Možda je jedan od najneobičnijih fenomena ljudskog preživljavanja sindrom Trećeg čovjeka. Shackleton ga je prvi opisao, navodeći kako mu se tijekom teških dijelova puta pojavio neobičan suputnik. Od tada su mnogi ljudi, uključujući planinare, preživjele brodolome i pola istraživače, tvrdili da su ili vidjeli osobu ili čuli glas koji im je pružio korisne informacije o tome kako pobjeći iz kritičnih situacija.
Primjer Franka Smythea
Jedan od takvih ljudi bio je britanski istraživač Frank Smythe, koji je gotovo postao prva osoba koja je osvojila Mount Everest 1933. godine. Zajedno sa svojom ekipom, Smythe je krenuo prema vrhu u teškim uvjetima. Međutim, njegova ekipa se uskoro okrenula zbog strašnog vremena i nedostatka kisika, što im je onemogućilo postizanje cilja. Smythe je bio zaintrigiran idejom o osvajanje vrha i nastavio je, no promašio ga je za samo 304 metra.
Osjećaj Društva
Dok je Smythe bio potpuno sam, nije imao takav osjećaj. “Sve vrijeme dok sam se penjao sam, imao sam snažan osjećaj da me prati još jedna osoba. Taj osjećaj bio je toliko jak da je potpuno eliminirao usamljenost koju bih inače mogao osjetiti,” zapisao je u svom dnevniku nakon pokušaja. Na jednom mjestu, bio je uvjeren da dijeli Kendal mint kolač sa svojim zamišljenim vodičem, ali se, okrenuvši, uvjerio da nije imao nikoga uz sebe.
Fenomen u Knjizi
Fenomen “Trećeg čovjeka” postao je popularan zahvaljujući knjizi Johna Geigera pod nazivom “Treći Čovjek Faktor”, koja prikazuje širok spektar primjera ovog fenomena. No, što je zapravo faktor Trećeg čovjeka? Nitko to zapravo ne zna, a gotovo nijedno znanstveno objašnjenje nije ponuđeno. Vjerojatno se radi o halucinaciji kojoj se tijelo prilagođava kao reakcija na ekstremni stres.
Značaj u Terapiji
Fenomen se čak koristi u terapiji, s razumijevanjem da bi mogao biti mehanizam suočavanja, pomažući ljudima s traumama. Također se koristi za potporu hipotezi o bikameralnoj mentalnosti, koja tvrdi da se mozak sastoji od dva dijela: jedan govori, a drugi sluša. Ovakav odgovor tako je rijedak i javlja se u tako katastrofalnim okolnostima da ga vjerojatno nikada neće biti moguće potpuno proučiti. Ipak, ideja da, u trenucima potrebe, dio našeg mozga priziva prijatelja za pomoć, stvarno je fascinantna i neobično tješeća.
Zaključno
Sindrom Trećeg čovjeka ostaje jedan od najvećih misterija ljudske izdržljivosti. Bez obzira na znanstvena objašnjenja, fascinantno je razmišljati kako naš um može stvoriti imenujući prijatelje u trenucima ekstremnog stresa, pružajući nam podršku kada nam je najpotrebnija.
