Povijest hrabrih medicinskih eksperimenta: Dr. John Hunter
U povijesti medicine, mnogi likovi ostavili su svoj trag nevjerojatnim eksperimentima, često čak i na vlastitom tijelu. Ova fascinantna i pomalo bizarna priča počinje s dr. Johnom Hunterom, škotskim kirurgom koji je tijekom 18. stoljeća doživio nevjerojatne (i sumnjive) trenutke medicinske hrabrosti.
Dr. John Hunter: Porijeklo i rani rad
Rođen 1728. godine u siromašnoj obitelji, Hunter je slijedio korake svog brata, opstetričara Williama, koji ga je potaknuo da se preseli u London 1748. godine. Tamo je učio anatomiju u disekcijskim salama svog brata i usavršavao kirurgiju u Chelsea bolnici pod mentorstvom Williama Cheseldena. U to vrijeme, kirurgija se često shvaćala kao “probaj i vidi kako ide”, a Hunter je uskoro postao cijenjen anatom i kirurg, čak i kirurg kralja Georgea III.
Hrabar, ali kontroverzan eksperiment
Hunter je stekao zlu reputaciju zbog svog neobičnog eksperimenta. Radeći u vrijeme kada su gonoreja i sifilis bili poznati kao “čirevi”, smatrao je da se radi o različitim manifestacijama iste bolesti. Njegova upornost dovela ga je do trenutka kada je odlučio uzeti žućkastu izlučevinu iz penisa pacijenta za kojeg je vjerovao da ima gonoreju i utrljati je u rane koje je sam napravio na svom penisu. Njegovo uvjerenje bilo je tako snažno da je bio spreman “kladiti se” s vlastitim tijelom na ispravnost svoje teorije.
Posljedice njegovog eksperimenta
Nakon što je uveo ovu izlučevinu u vlastito tijelo, Hunter je doživio bol, crvenilo i svrbež. Ubrzo su se pojavili i klasični simptomi gonoreje, a kasnije i grozne rane povezana sa sifilisom. Osjećajući pobjedu, Hunter je vjerovao da je dokazao svoju tezu o povezivanju ovih bolesti. Mnogi su sljedećih pedeset godina vjerovali u njegov “napredak”, smatrajući da se sifilis može spriječiti jednostavnim uklanjanjem gonorejskih rana.
Pogrešno uvjerenje i dugoročne posljedice
Nažalost, Hunterovo uvjerenje bilo je pogrešno. Nije dokazao da su gonoreja i sifilis isto, već je samo došao do zaključka da je pacijent čija je izlučevina korištena bio zaražen obema bolestima. Njegov “napredak” u medicini zapravo je odgodio istraživanje ovih bolesti za gotovo pola stoljeća. Povjesničari se i dalje raspravljaju o tome je li Hunter koristio drugu osobu kao subjekta za svoj eksperiment, a umrla je 1793. godine zbog aorte aneurizme, moguće uzrokovane tercijarnim sifilisom.
Zaključak: Lekcije iz povijesti
Priča dr. Johna Huntera pruža nam zanimljive, ali i zastrašujuće uvide u granice medicinskih istraživanja. Iako je njegov rad pridonio razumijevanju različitih bolesti, njegova metoda svakako nije bila primjer etičkog medicinskog istraživanja. Ova priča podsjeća nas na važnost znanstvene metode i etičkih načela koja trebaju voditi istraživanja u medicini.
