Otkrivenje jedinstvenih tetovaža na mumiji iz Južne Amerike
Tetovaže pronađene na licu i ruci drevne južnoameričke mumije potpuno se razlikuju od poznatih primjera antičke tjelesne umjetnosti. Istraživači, opisujući ova obilježja u novom istraživanju, navode da su dizajni tetovaža jedinstveni ne samo u svojoj kompoziciji, već i u vrsti tinte koja je korištena za njihovo stvaranje.
Mumija iz Ande – povijest i kontekst
Mumija, koja se trenutno čuva u Muzeju antropologije i etnografije Sveučilišta u Torinu, Italija, pretpostavlja se da je živjela u Andama prije otprilike osam stoljeća. Iako točan datum, mjesto i kulturna grupa iz koje je potekla ostaju nepoznati, neki su tragovi otkriveni. Njezin položaj tijela i prisutnost tekstilnih ostataka na koži sugeriraju da je bila pokopana u tipičnom andskom mumijskom paketu, poznatom kao fardo.
Datiranje i analiza tetovaža
Radiokarbonsko datiranje ovih tekstila pokazuje da je mumija preminula između 1215. i 1382. godine nove ere. Dok su neke od njezinih tetovaža bile vidljive golim okom, druge su otkrivene uz pomoć naprednih slikovnih tehnika. Iznenađujuće, otkriveno je da ova prehispanska žena ima tetovaže na desnom obrazu, u obliku tri široko razmaknute ravne linije koje prolaze od usana do uha. Istraživači ističu da su „oznake na koži lica općenito rijetke među skupinama drevne andske regije, a još su rjeđe na obrazu.”
Jedinstveni dizajni i pigmenti
Jednostavan S-oblik na desnom zapešću mumije opisan je kao “jedinstven za andsku regiju kao tetovaža”, a istraživači inzistiraju da “nema poznatih paralela” s drugim mumificiranim osobama. Istraživači naglašavaju da su nalazi iz torinske mumije jedinstveni kada je riječ o kulturnoj klasifikaciji na temelju oznaka na koži. Iako se ne može sa sigurnošću reći koja je svrha ili značenje tetovaža, njihova prisutnost na istaknutim dijelovima tijela može sugerirati dekorativnu ili komunikativnu funkciju.
Inovativne tehnike analize
Korištenjem različitih kemijskih analitičkih tehnika, istraživači su uspjeli otkriti da su tetovaže izrađene s pigmentom napravljenim od željezove rude magnetita, uz prisutnost silikatnih minerala poznatih kao pirokseni. Iznenađujuće je to što se ugljen, koji je najčešće korišteni crni pigment u drevnim tetovažama, iznenada nije našao u ovoj tinti. “Koliko mi je poznato, korištenje crnog pigmenta od magnetita za tetoviranje do sada nije zabilježeno na južnoameričkim mumijama,” navode istraživači, dodajući da je “identifikacija piroksena kao pigmenta za tetoviranje čak i rjeđa.”
Završne misli
Otkrivena otkrića o tetovažama na ovoj drevnoj mumiji iz Ande otvaraju nova pitanja o tradicijama i praksama koje su postojale prije više od osam stoljeća. Ironični kontrast u korištenju neobičnih pigmenata za tetoviranje ukazuje na jedinstveni kulturni identitet i inovacije tog vremena. Ova studija koja je objavljena u Časopisu kulturne baštine dodaje novu dimenziju našem razumijevanju antičkih društava i njihove umjetničke izraze.
