Što je prosopagnozija: Razumijevanje “sindroma slijepih lica”
Prosopagnozija, poznata i kao “sljepilo za lica”, možda se nekima od vas čini kao nepoznata tema. Kao što je jedan sudionik novog istraživanja primijetio, “nisam znao da je to stvar”. No, ovaj medicinski poremećaj značajno utječe na sposobnost prepoznavanja lica, čak i onih najbližih. Ovaj članak istražuje što znači živjeti s ovom fascinantnom, ali izazovnom vrstom neurološkog poremećaja.
Što smo saznali iz novog istraživanja?
U najnovijem istraživanju, znanstvenici su ispitali 29 odraslih osoba iz Ujedinjenog Kraljevstva koje pate od prosopagnozije. Cilj im je bio razumjeti utjecaj koji ovaj poremećaj ima na svakodnevni život. Sudionici, uključujući 19 žena i 10 muškaraca, prethodno su kontaktirali istraživački tim zbog svojih poteškoća s prepoznavanjem lica. Ove poteškoće su potvrđene objektivnim testiranjem, tako da su ispitani zaista imali prosopagnoziju u različitim stupnjevima.
Kakav je učinak prosopagnozije?
Procjenjuje se da 2-2,5% populacije pati od razvojne prosopagnozije. Istraživanja su pokazala da poremećaj može biti nasljedan, a može se javiti i uz druge neurološke poremećaje, poput autizma. Postoje i stečeni oblici prosopagnozije koji nastaju uslijed ozljede ili oštećenja mozga. Nedavne studije čak sugeriraju moguću povezanost s COVID-19 u manjem broju slučajeva.
Kako izgleda svakodnevni život s prosopagnozijom?
Život s prosopagnozijom može imati značajne socijalne posljedice. Prema Nacionalnom institutu za neurološke poremećaje i udar, ovaj poremećaj može biti “socijalno onemogućavajući”. Istraživači su identificirali pet glavnih tema iz odgovora sudionika koje su se fokusirale na iskustva u potrazi za dijagnozom, poteškoće s prepoznavanjem lica i strahove od reakcija drugih prema njima.
- Četrdeset jedan posto sudionika nije moglo pouzdano prepoznati svoja tri najbliža prijatelja izvan konteksta.
- Otprilike 35% sudionika nije moglo prepoznati neposrednu obitelj.
- Jedan sudionik je rekao: “Lica vidim, ali se ne zadrže u mom umu.”
Osobe s ovim poremećajem često se osjećaju izolirano. Jedan od sudionika opisao je kako bi lako mogao proći pored bilo koga koga poznaje, osim možda svog muža i djece. “Život s prosopagnozijom je iscrpan”, dodao je.
Izazovi i traženje podrške
Mnogi sudionici nisu otvoreno razgovarali o svojim poteškoćama s liječnicima ili kolegama, a neki su se suočili s odbacivanjem kada su pokušavali objasniti svoj poremećaj. Samo 34% njih potražilo je službeno testiranje ili dijagnozu. Kronični osjećaj odbačenosti i frustracije istaknut je kroz iskustva sudionika.
Preporuke i prioriteti za buduća istraživanja
Sudionici su također dali prijedloge za buduća istraživanja, s naglaskom na povećanje svijesti o prosopagnoziji i bolji pristup dijagnozi. Preporučili su da se prosopagnozija prizna kao oblik neurodivergencije te da se izrade smjernice za razumijevanje i podršku na radnom mjestu.
Zaključak
Iskustvo života s prosopagnozijom varira od osobe do osobe, a ovo istraživanje naglašava potrebu za većim razumijevanjem i podrškom za one koji pate od ovog poremećaja. Otvoreni razgovor, bolje informiranje zajednice i učinkovita podrška mogu značajno poboljšati kvalitetu života ljudi s prosopagnozijom.
