Kako Ljudi Mogu Razviti Supermoć Eholokacije
Neki ljudi posjeduju sposobnost koja djeluje kao prava supermoć – mogu koristiti zvuk kako bi “vidjeli”, slično kao Marvelov junak Daredevil. Istraživanja pokazuju da je ljudska eholokacija toliko napredna da neki ljudi mogu obavljati aktivnosti poput vožnje bicikla ili čak igranja loptarskih igara. Nedavno su istraživači pronašli način kako obučiti druge da razviju ovu nevjerojatnu vještinu.
Što Je Eholokacija?
Eholokacija je sposobnost percepcije okoline kroz zvukove koji se odbijaju od objekata u prostoru. Ova sposobnost se često povezuje s određenim životinjama, poput šišmiša i dupina, koji koriste visoke frekvencije kako bi odredili oblik i lokaciju objekata. Ovo im omogućuje praćenje nevidljivih plijena, a zanimljivo je da su i neki ljudi s oštećenjem vida zabilježili korištenje ove vještine za snalaženje u svijetu oko sebe. Oni proizvode oštre klikove jezikom i koriste eho kako bi izgradili “mentalnu sliku” svog okruženja.
Neuroplastičnost i Eholokacija
Skeneri mozga eholokatora pokazali su odgovore na zvuk u primarnim vizualnim regijama njihovih mozgovima. Ovo je potaknulo znanstvenike na razmišljanje da ova izvanredna sposobnost proizlazi iz dugotrajne gubitka osjeta što aktivira neuroplastičnost mozga. Drugim riječima, mozgovi ljudi koji žive bez vida ili s oštećenjem vida postupno preusmjeravaju svoje vizualne regije kako bi “vidjeli” zvukom. Ipak, sada se zna da to nije isključivo slučaj, jer i slijepi i vidni ljudi mogu naučiti eholokaciju u kratkom vremenskom razdoblju.
Nova Istraživanja o Eholokaciji
Ova tema je još uvijek nedovoljno istražena, a nije provedeno usporedno istraživanje između obučenih slijepih i vidnih osoba. Zbog toga su istraživači s Durham Sveučilišta i Sveučilišta u Yorku u Engleskoj nedavno ispitali neuroplastičnost kod oba tipa sudionika koji su prošli kratki tečaj eholokacije u odrasloj dobi. Tim je obučavao 14 vidnih i 12 slijepih osoba tijekom deset tjedana, koristeći MRI skeniranje prije i poslije obuke kako bi izmjerili promjene u njima.
Poznavanje prvih koraka uključivalo je pravljenje klikova ustima i tri zadatka: ocjenjivanje veličine i orijentacije objekata te navigacija kroz virtualne labirinte. U trećem zadatku, sudionici su prolazili kroz labirint uz pomoć simuliranih klikova i eha zabilježenih u stvarnom prostoru. Svaka sesija obuke uključivala je vježbu istraživanja stvarnih unutarnjih i vanjskih okruženja koristeći eholokaciju, uvijek pod nadzorom istraživača.
Rezultati Istraživanja
Skeniranja mozga pokazala su da su nakon obuke i slijepi i vidni sudionici imali povećanu aktivaciju slušne kore u vezi sa zvukom. Sudionici bez vida pokazali su veću gustoću sive tvari u svojoj primarnoj slušnoj kori, dok su vidni sudionici imali povećanje sive tvari u susjednim dijelovima temporalnog režnja. Obje grupe sudionika također su pokazale veću aktivaciju vizualne kore kao odgovor na zvučne efekte. Znanstvenici su zaključili da njihovi rezultati dokazuju funkcionalnu plastičnost povezanu s kratkoročnom obukom eholokacije.
Zaključak
Ovi nalazi sugeriraju da ideja o strogoj organizaciji našeg osjetilnog korteksa prema specifičnim modalitetima nije održiva, budući da su i slijepi i vidni ljudi pokazali povećanu aktivnost uslijed obuke. Istraživači smatraju da svatko može naučiti koristiti ovaj moćan osjetilni alat. Tim sada planira proširiti i raširiti obuku. Članak je objavljen u časopisu Cerebral Cortex.
