Kako daleko biste išli da dokažete da ste u pravu?
Na početku 20. stoljeća, američki znanstvenik Jesse William Lazear učinio je ultimativnu žrtvu u potrazi za biomedicinskim znanjem. Dopustio je da ga ugrize zaražena komarci i preminuo od žute groznice unutar nekoliko tjedana. Njegova tragična smrt pomogla je utvrditi da su ti sitni zujajući insekti nositelji ove smrtonosne bolesti.
Poreklo žute groznice
Žuta groznica potiče iz kišnih šuma Afrike i u Ameriku je uvedena tijekom 16. stoljeća kroz europsku kolonizaciju i transatlantsku trgovinu robljem. U takozvanom “Novom svijetu”, bolest se razvila u toplim tropskim i suptropskim regijama Južne i Srednje Amerike te Kariba. Tijekom stoljeća, nerazumne epidemije bolesti pojavljivale su se, no istinska pozornost SAD-a na žutu groznicu nastala je tijekom Španjolsko-američkog rata 1898. godine, kada je bolest odnijela tisuće života vojnika na Kubi.
Rad Carlos Finlaya i reakcija zajednice
Gotovo 20 godina prije, kubanski liječnik Carlos Finlay radio je na smjelom hipotezi da žuta groznica prenose komarci te da se bolest ne prenosi izravno s čovjeka na čovjeka. Međutim, svijet nije bio spreman slušati. Kada je 1881. godine predstavio svoje ideje na Međunarodnoj sanitetskoj konferenciji, njegovi su kolege njihovu odbacili i skoro ga ismijali iz dvorane.
Osnivanje Žute komisije za groznicu
Zbog broja smrti na Kubi tijekom rata, američka vojska okupila je tim vrhunskih znanstvenika – Waltera Reeda, Jamesa Carrolla, Jessea W. Lazeara i Aristidesa Agramontea – kako bi istražili uzrok bolesti. Poznata kao Žuta komisija za groznicu, njihova inicijalna istraživanja nisu uspjela utvrditi da bolest uzrokuje mikrob Bacillus icteroides, stoga su se okrenuli kontroverznoj hipotezi Finlaya. Od 1881. godine, mnogo se promijenilo – britanski i talijanski istraživači otkrili su da je komarac Anopheles odgovoran za prijenos parazita malarije, što je otvorilo put za liječenje i prevenciju te smrtonosne bolesti. Odjednom, hipoteza o komarcima nije izgledala tako apsurdno.
Eksperimenti Lazeara
Lazear, zajedno s Carrollom i drugim “mladim vojnicima”, dopustili su da ih ugrizu kubanski komarci koji su se hranili bolesnicima s žutom groznicom. Dok su Carroll i vojnik uspjeli preživjeti, Lazear je umro od žute groznice 25. rujna 1900. godine. Bilo je sve očitije da su komarci glavni krivci, no konačna poveznica još nije bila utvrđena; bilo je potrebno još jedan niz strašnih eksperimenata kako bi se potvrdile sumnje.
Laboratorijski eksperimenti
Volonterima su dopustili da spavaju na posteljini koja je bila kontaminirana povraćanjem, krvlju, urinom i izmetom pacijenata s žutom groznicom. Nitko od njih nije obolio. Također su napravili eksperimente u kojima su sudionici spavali u komori s komarcima koji su se hranili s bolesnicima. U drugoj komori, kontrolna grupa bila je odvojena i sigurna. Gotovo svi iz sobe s komarcima oboljeli su, dok su oni na zaštitnoj strani ostali zdravi i otporni. Rezultati su govorili sami za sebe.
Utjecaj otkrića
Otkrivenja Žute komisije za groznicu pomogla su promijeniti tijek medicinske povijesti. S potvrdom uloge komaraca, usmjereni napori za kontrolu ovih insekata doveli su do prevencije žute groznice u mnogim dijelovima svijeta. Ono što se nekad činilo kao neodrživa teorija postalo je kamen temeljac prevencije bolesti, spašavajući bezbroj života.
Zaključak
Nažalost, obilježen napredak došao je po cijenu života hrabrih znanstvenika i mnogih neimenovanih volontera. Njihova posvećenost i hrabrost ostavili su neizbrisiv trag u medicinskoj znanosti, podsjećajući nas koliko su važne žrtve u potrazi za znanjem i koristi za čovječanstvo.
