Otkriće orihalca: Mit ili stvarnost?
U brojnim antičkim tekstovima spominje se neobičan i dragocjen metal poznat kao orihalc. Ovaj mistični materijal često je bio odbačen kao fantastičan izum sve do trenutka kada je otkriven veliki broj ingota ovog metala u Sredozemnom moru. Ime orihalc potječe od grčke riječi za “planinski bakar”. Jedno od najistaknutijih spominjanja orihalca dolazi iz Platonove legende o Atlantidi, gdje je opisan kao “dragocjeniji […] od svega osim zlata.”
Mitska civilizacija Atlantida
U dijalogu pod nazivom Kritija, Platon opisuje kako je mitska citadela Atlantida bila ukrašena zidovima, stupovima i podovima obloženim orihalcem, što je zgradu davalo sjaj “crvene svjetlosti”. Ovaj metal također se spominje u nekoliko drugih antičkih tekstova, uključujući radove Cicerona i Plinija Starijeg iz 1. stoljeća nove ere.
Otkriće u Sredozemlju
Orijentalni oblik orihalca često se opisuje kao metal s crvenkastom nijansom, a nalazi se u mnogim teorijama koje sugeriraju da bi mogao biti oblik mjedi – legure bakra i cinka. Međutim, njegova točna identifikacija nije otkrivena sve do modernih znanstvenih otkrića. Godine 2014. ronilac je otkrio 40 ingota legiranog metala u Sredozemnom moru, uz obalu antičkog grčkog grada Gela na današnjem Siciliji. Daljnje ispitivanje lokalnih vlasti 2016. godine otkrilo je još 47 ingota udaljenih samo 10 metara od prvog otkrića.
Stara brodolomna povezanost
Bilo je evidentno da su dva skupa ingota potekla iz istog brodoloma koji se potopio prije otprilike 2.500 godina. Tanji metalni štapići otkriveni su kao legura bakra i cinka, što sugerira da su predstavljali skupinu drevnog orihalca. Znanstvenici također vjeruju da su pronašli dokaze o orihalcu u drevnim rimskim novčićima. Većina novčića iz tog razdoblja bila je izrađena od zlata, srebra, bronce ili bakra.
Moderni dokaz orihalca
Međutim, studija iz 2019. godine koristila je elektronski mikroskop za skeniranje kako bi pokazala da su neki novčići koji su kovali nakon reformi Augusta (23. pr. Kr.) i Nerona (63-64. n. e.) bili sačinjeni od legure bakra i cinka s do 30 posto cinka, tj. orihalca.
Razumijevanje orihalca
Izgleda da orihalc nije tako enigmatičan kao što se često prikazuje. Ovaj metal nije kemijski fundamentalno različit od mjedi; umjesto toga, to je antički termin koji se često koristi za opisivanje specifične vrste mjedi. Njegov sastav varirao je kroz vrijeme, s različitim koncentracijama cinka, bakra i nečistoća. Prema riječima Earla Radcliffea Caleya, američkog kemičara i povjesničara kemije, “u strogom smislu, pojam orihalc treba razumjeti kao označavanje ne jedne legure već klase legura koje kao glavne komponente sadrže bakar i cink.”
Zaključak
Orijentalni oblik orihalca predstavlja zanimljiv aspekt drevne kulture i tehnologije. Njegovo otkriće ne samo da potvrđuje povezanost između mitova i stvarnosti, već i otvara vrata za daljnja istraživanja njegovog sastava i značaja u antičkim vremenima. Orihalc, kao pojmova, ostaje intrigantan element povijesti koji zaslužuje više pozornosti.
